Za sve su krive ŽENE!

Za sve ružno što se dešava u svijetu krive su žene. Za svo zlo, ratove, nesreće, prevarene muževe, prevarene žene..za sve je kriva žena sama. A ko bi bio kriv pobogu? Neće valjda biti kriv mužijak, muž, ratnik, vladar, muškarac!

Evo gledam moju komšinicu. Razvela se. Postala raspuštenica, užas! Naravno da je kriva ona. Uništila jedan brak, srušila dom, ostavila djecu bez oca. Mislim, nema veze što otac ima pravo da viđa djecu kad hoće (iako on za to nema vremena), ona je kriva što on ne živi sa njima. Katastrofa, zlo i naopako! Naježim se svaki put kada je vidim sređenu, srećnu, nasmijanu. Ona je kriva za razvod, moramo da je razapnemo! Kriva je jer nije više voljela muža, kriva je što nije osjećala ništa više prema njemu, kriva je što je poželjela da živi drugačije, kriva je što je mislila na sebe. Ispala je sebična, nije mislila na djecu, nije mislila na to ko će da mu pere, čisti, pegla...naravno da je ona KRIVA ZA SVE!

Tako razmišljajući i sjedeći na balkonu jednog divnog lokala gdje sjede samo napućene barbike ugledah jednu rasturačicu brakova. Zamislite ona je onoj jadnici s petog sprata "ukrala muža". Taj mužijak je bio baš srećan sa svojom ženom i onda došla ova vještica i ukrala ga. Kriva je za jedan raspali brak, uništila je jednu porodicu. Neće valjda mužijak biti kriv. On se samo zaljubio, jer ga je ova vještica zavela, a ta njegova žena...mislim i ona je kriva. Kako nije uspjela zadržati svog muža? To mi nije jasno. Sigurno mu nije prala, nije peglala, nije kuvala. Nije znala biti dama na ulici, domaćica u kuhinji i kurva u krevetu. Bože svašta pa nije on krivi, krive su njih dvije.
Žena i ljubavnica! Krive su ŽENE!

Ima takvih slučajeva i tih čudnih žena vazda. Recimo moja drugarica Jelkica. Ona se razvela, jer se zaljubila u drugog. Šta mislite ko je bio kriv? Pa ona naravno. Nikako taj u koga se zaljubila. On nije htio ništa sa udatom ženom, a ona je sve to svjesno uradila. E Jelice Jelice kukala ti majka. Opet si kriva. Trebala si ga varati, lagati, mazati, šta si se našla razvoditi.
Ti si ženo KRIVA!

Tako da drage moje ženkice. Naučite se da smo krive za sve. Ako smo prevarene, ako smo prevarile, ako smo u braku bez ljubavi, ako imamo nasilnog partnera, ako smo se mlade udale, ako smo "stare cure", ako kuhamo, ako ne kuhamo, ako ne peglamo... Za sve smo krive isključivo same. Nikada nije kriv muški svijet! Nadam se da ste to do sada naučile!

P.S. Tekst je sarkastičan :)

Mi smo djeca rata

"Vi ste djeca rata."
"Ti si dijete rata."
"Mi smo djeca rata."

Koliko puta ste čuli upravo ovu rečenicu "ti si ratno dijete", a pojma niste imali kao ni ja šta to znači?
Svi su samo o tom pričali kako smo mi djeca rata, kako smo jadni, tužni, sami, nesrećni. Kao ni većina djece koja je upravo za vrijeme rata kretala u školu, ja lično 1993 godine, bili smo eto ta ratna generacija. Nismo imali pojma šta znači biti ratno dijete. Niti šta to znači rat. Možda je tako i bolje.

Sjećam se da smo se svi lijepo družili i igrali. Na velikom odmoru koji je trajao 20 minuta igrali smo se svi, trčali, vrištali, ganjali. I Sanje, Dragane, Jelene, Mirele, Sandre, Sande, Sanele, Amele, Merime... Sve smo bile prijateljice.

Sjećam se kada je došao dan kada više u našem razredu nije bilo Merime, Sanele, Azre. Nisam znala zašto ih nema, nije znala ni učiteljica, nije znao niko...ili su se samo pravili da ne znaju. Ali ostala je moja draga drugarica Mirela, meni je bila dovoljna, najbolja, moja, najdraža.

Sjećam se i te 1995-e kada je Mirela došla u školu i rekla mi da je to njen zadnji dan u našem razredu jer se seli. Taj dan smo se rastale kod žute školske kapije. Dvije devetogodišnje djevojčice su se malim ručicama snažno zagrlile. Jedna Mirela i jedna Vesna. Suze su nam potekle i otišla je svaka na svoju stranu. Niko mi nije znao objasniti zašto odlazi, svi su samo govorili da smo djeca rata.
Već tada sam znala da je taj rat stvarno nešto ružno, odnio mi je u drugi grad jednu od najboljih prijateljica djetinjstva. I dalje se sjećam Mirele ali je nikad više nisam vidjela. Ne znam ni kako se prezivala. Otišla je iz mog života, zauvjek. Ali i danas je duboko u mom srcu.

Sjećam se da su nam časovi trajali prvo 30, a zatim 20 minuta, da su nam u školi gledali kroz prste jer su svi žurili da dođu živi kućama. Valjda je za to bio kriv taj rat.
Sjećam se da smo dobijali hranu u konzervama iz crvenog krsta, da nismo imali za sendvič u školi pa smo ga nosili od kuće, hodali smo u staroj ali čistoj odjeći.

Sjećam se da sam jednom jako željela jedan rozi rajf i mama je dala zadnje pare iz novčanika da ga kupi. Sjećam se...

Sjećam se i da tate nije bilo kod kuće, nismo ga čuli mjesecima i nikada nismo znali kada će doći i da li će uopšte doći. Kada bi došao uvijek je govorio da ne razumije rat jer se tamo svi druže, dijele hranu, piće, igraju karte i ne rade ništa loše.

Sjećam se kada je odlazio da nismo znali da li će se vratiti.
Opet sam mrzila taj rat iako nisam znala ni šta je ni ko je. Samo da je to zaista nešto ružno.

I kasnije nas je uvijek pratila ta rečenica da smo ratna generacija. Kada nešto u školi nismo znali govorili su nam da smo dobri kako smo "ratna" djeca. Uvijek sam pomislila u sebi kako ne želim biti dijete nekoga koga ne volim. Najmenj želim biti ratno dijete.

I mi djeca rata smo odrasli, ništa manje vrijedni od dijece koja za rat nisu čula. Bogatiji smo za jedno iskustvo, a to je da smo ipak ostali svi prijatelji. Javile su mi se moje Sanele, Eme, Merime, samo se nije javila jedna Mirela. Ali sam sigurna da će se javiti, život je ipak pred nama.

Nije nam mogao taj ružni rat ništa, oduzeo nam je domove, djetinjstvo, sreću ali nam je pokazao da svi i dalje imamo dobru dušu i da smo prije svega ljudi.

Ja se upravo spremam da pijem kafu sa jednom Ajlom, i ona kao i ja je bila "dijete rata", valja ćemo taj pečat nositi do smrti.

S ljubavlju Jedinstvena...

"Meni muž nikada ništa nije kupio."

Listajući fejsbuk svakodnevno mi iskaču razni ljubavni fejsbuk statusi.
 Obično nekeko ovako napisani: "Ljubavi volim te najviše na svijetu. Hvala ti što postojiš, uljepšavaš mi sekund, minut, dan, godinu, život." Sve ja to obično ignorišem, ne čitam mnogo i ne čudim se. Sve dok nisam vidjela status muža kako ima najbolju ženu na svijetu. Ljubav života. Sve bi to bilo lijepo i romantično da svi njegovi prijatelji ne znaju kaka život oni žive. Vodjena teorijom da svako živi svoj život kako hoće, umije, zna i želi ne bih ja ni za ovo zapela, da nisam 100% sigurna da je sve ovo velika farsa i laž. Pa evo pitam vas čemu sve ovo? Zašto je potrebno dijeliti sa ljudima koje znaš i koje ne znaš kako voliš svog muža i ženu. Evo ne znam Boga mi. Meni moj muž nikada ništa nije kupio, jer nikada nisam ništa stavila na fejsbuk.

Još su mi fascinantniji oni koji slikaju sve moguće poklone, a onda slijedi opis slike: 
"Od najboljeg mužića-pužića." 
"Kupio meni moj životić."
"Moj život, moje sve."
A život sjedi pored nje/njega kao pored klade ili mrtve mačke i bulji u svoj pametni telefon, birajući filter koji će najbolje naglasiti važnost poklona na instagramu. Hej živote, životiću.

Svi ti idealni životi niti iz daleka nisu idealni. Životići, poklončici, prstenčići, medvjedići.

Evo da i ja svom životiću kažem. Nemoj nikada da me poznatim i nepoznatim na društvenim mrežama predstavljaš kao neku vrstu dobre vile, domaćice, nadmajke, ljepotice, žene nad ženama, a pogotovo nemoj stavljati one emocionalne smajliće "osjećam se voljeno" i slično.

Nisam ja ništa od toga. U svojim najboljim momentuma ja sam majka, žena, prijateljica, komšinica, radna koleginica. U najgorim sam najgora žena na svijetu koja ne pegla, ne nosi tvoje čarape u korpu za prljav veš, nego ih uredno preskače dok ih sam ne staviš tako gdje im je mjesto. Ne peglam, ne pravim ručak svaki dan. Kao i većina ovih gore navedenih idealnih žena. 
Budi jedan između rijetkih koji se ne dičiš pred poznatim i nepoznatim svojom idealnom ženom. Jer to nisam, a nisi valjda ni ti. Baš smo se dobro našli. Filing love neka ostane između naša četiri zida.

Jedinstvena...

Opet me je udario ali ja sam kriva :/

Sjedim u parku okružena tamnim oblacima. Kiša se sprema. Opet sam iz kuće izašla bez kišobrana. Čupava i neuredna. Ali morala sam, bilo je hitno. Nebo će opet da plače. U prsima me steže, osjećam tugu. Ona kasni. Opet ne poštuje moje vrijeme. Moje dragocijeno vrijeme. A znala sam da ima razlog. Debeo, razlog. Njen razlog je ono što je čini posebnom. Njen razlog je zapravo moj razlog zašto je uvijek čekam.

Kroz usku stazu mračnog dijela parka nazire se sjenka. Znam da je ona, osjećam po koracima. Kako mi se približavala, tako sam bivala sve sigurnija. Čekala sam samo da je zagrlim. Što je bila bliže meni, to je hodala užurbanijim koracima. Ustala sam i raširila ruke. Snažno se privila uz mene i počela da jeca. "Opet te je udario", upitala sam tihim glasom. Jecala je još glasnije.

"Pobjegla sam, ovaj put sam zaista zauvijek pobjegla" - izgovorila je drhtavim glasom. Tek poneko svjetlo auta koje je osvjetljavalo njeno lice izdavalo je modricu na njenom obrazu. A bila je tako lijepa. I sa modricama. Bila je tako nevina, dobra, mila i krhka.

Ali kako upitah je? Gdje su ti stvari? Djeca? Možda bi bilo bolje da nisam ništa rekla.
Samo je tiho jecala. Dok sam joj brisala suze dodala je: "Proći će, valjda. Nekada. Kada me više ne bude.".

"Ovaj put sam zaista ja kriva. Da nisam tražila ne bih ni dobila" - rekla je.
Samo sam je zagrlila i rekla da večeras može da spava kod mene. Odbila je.

"Ne mogu. Gdje sutra da se vratim?"
Ipak je mislila da mora da se vrati. Bilo je svejedno da li sada, ovaj trenutak ili sutra.
Ona je smatrala da je njoj ipak tamo mjesto. U njegovom paklu. Za nju, on ipak nije bio kriv. Sama je izazvala reče. Tuga. Osjećam tugu i ljutnju. Uputih se u svoj topli dom, užurbanim koracima.

Ja lijevo, ona desno. Ja u topli, ona u hladni dom. Ja u ljubav, ona u zlo. Ja u zagrljaj, ona na udarac.
To je Jasmina.

Uskoro počinjem da pišem "Dnevnik jedne Jasmine".

S ljubavlju Jedinstvena...

Dobar dan tračare. Šta ima kod mene?

Sjedim na terasi divnog lokala i pijem bijelu kafu s mlijekom. Razmišljam da li da zapalim jednu. Nisam dugo. Doduše, nije mi ni potrebna, ali red je red. Ako već sjedim i pijem kafu sama, u kafiću gdje su radnici iz obližnjeg gradilišta došli da odmore, mogla bih i ja da zapalim jednu.
Da ne budem previše fina, dok njih 5 gledaju u moj ćošak i domunđavaju se.

Rekli su da će biti gotovo za sat vremena - mislim u sebi. Prošlo je 50 minuta, imam vremena da zapalim još jednu. Mislim se mila majko pa to su već dve za 10 minuta.

Za to vrijeme vrtim facebook i instagram i gledam. Svaki drugi status neko nekoga trača. Svaki treći komentar, neko nekoga savjetuje... Prisjećam se tako nekih svojih životnih situacija. Pojedini ljudi zaista imaju potrebu da "turaju" nos u tuđa posla. Dosta su ga "turali" i u moja.

E sad razlika između mene i tih što su gurali nos je jednostavna. Oni i dalje pokušavaju da "guraju" nos, a ja se više ne družim sa njima. Po stoti put pišem kako volim zakon privlačnosti. Kada sve negativizme istjerate iz svog života, počinju da vam se dešavaju pozitivne stvari. E sad su se već prepoznali, svi kojima više ni na poruke ne odgovaram. Ili im odgovorim nakon par sati ili dana. Ja sam jedna od onih osoba koja bitnim ljudima odgovara u roku od maximalno 30 minuta, a zlim jezicima nakoj par dana ili nikada.

I sve sam to uradila i dalje radim na tome ali mi i dalje neke stvari nisu jasne. Jednostavno ne mogu da shvatim. Zašto ljudi imaju potrebu savjetovati drugima kako da žive. I ko kaže da je njihovo mišljenje ispravno, a ne moje/naše? Pokušavala sam mnogo puta da im nađem opravdanje. Da li je to zbog osam razreda škole, da li je to zbog frustracija, ili možda nezadovoljstva u svom životu. Razmišljam, može biti i zbog ograničenosti prostora. Teško je čovjeku koji nije kročio nogom iz svoje države i iz svoje okoline. On obično živi u kalupu, ne zna kako je to negdje tamo u drugom gradu, državi, kontinentu. Niti sam vidjela, niti sam čula da je ikada "turao" nos u moj život neko ko je visoko obrazovan, neko ko je vidio svijeta, neko ko je srećan i preokupiran svojim životom. Vazda su to bile snaše kojima ni novi slogan Addico banke da je 2 + 2 = 4 nije jasan. Nije ni kada nacrtaš.

"Taj potez ti nije dobar" - reče mi jednom jedna žena, koja je mislila da je njen potec u tom trenutku bolji od mog.
"Ja sam mislila da ti ne znaš ni da kuvaš ni da čistiš" - reče mi druga isfrustrirana mlada 25-o godišnjakinja. I umjesto što sam se ja njoj tada pravdala kako sve znam trebala sam hladno da joj kažem da me dostojanstveno nešto boli za njeno mišljenje. Ona i tako zna samo da kuha i pere.
"Ja ne mogu da vjerujem da si to ti napravila" - kazala mi je druga isfrustrirana mlada majka, koja nije pošla dalje iz kruga svoje opštine.
"Ti si opet izlazila, a što imaš divnog muža, čuvao TI je djecu" - reče....
"Šta ti je sa instagramom, samo tvoje slike" - reče peta, deseta, ženturača...
Ma dosta!! Prestanite više brinuti šta sam, ko sam, šta znam...

Tako sam ustala jedno jutro i napisala status na facebooku: DOBRO JUTRO TRAČARE. ŠTA IMA KOD MENE?
Vjerujete li da mi ni jedna nije odgovorila, ali su uredno "polajkale" moj status.

Neke od njih završiše na mojoj block listi, druge čekaju red, nije se imalo vremena :D

Zvoni mi telefon, prekinu mi misli, rastjera ženturače iz moje glave. Sunce se nazire. Zimske gume su naštimane, sad mogu opet da "švrljam" sa mojom crvenom strijelom.
Kada dođem kući moram da vidim ko još čeka pred mojom block listom.

Trebalo mi nekom uništiti zimu, nekom ko neće znati kada sam okačila novi selfie na facebook..

S ljubavlju...jedinstvena...

ŠTA DJECA OČEKUJU OD NAS, A ŠTA IM MI PRUŽAMO?

Trebalo mi je dosta vremena i dosta rada na sebi da počnem vjerovati u zakon privlačnosti. Danas konačno mogu da kažem da je sa zakonom privlačnosti život mnogo lakši. Zašto pričam o zakonu privlačnosti? Baš u trenucima kada sam pomislila kako bi bilo dobro pročitati neku dobru knjigu o odgoju djece, u ruke mi je »pala« knjiga Djeca su s neba, autora John Graya.

E upravo zbog ovoga govorim o zakonu privlačnosti. Kada sam pomislila da mi nešto od srca treba, to se na neki način stvorilo u mojim rukama. To je zakon koji prije svega moramo razumjeti, kako bi ga mogli povezati i primjeniti u životu. Ali ovo je zapravo sasvim druga tema, o kojoj ću takođe jednom pisati.

Da li je djeci dovoljna samo ljubav, pitanje je koje mnogi od nas sami sebi postavljaju. Nije! Šta je djeci pored ljubavi još potrebno možete pročitati u knjizi John Graya. On kaže: » Pojedini roditelji su spremni proživjeti mnogo vremena sa svojom djecom, ali ga ne prožive. Zašto? Zato što ne znaju kako bi ispunili to vrijeme. Mnogi roditelji žele komunicirati sa svojom djecom ali to djeca ne žele. Ti roditelji se trude, ali ne znaju kako da zainteresiraju djecu za razgovor. Većina roditelja se ne želi derati na djecu, ne žele ih ni udariti ali ne poznaju drugačiji način komunikacije. Morate se naučiti od djece zahtjevati stvari na takav način da oni sudjeluju i daju vam prave odgovore. Morate se naučili davati djeci polako  više slobode ali zadržati kontrolu nad njima«.

Djeca su zaista andjeli s neba. Oni su u naš život došli kao bezuslovna ljubav, tako smo im mi došli u život naših roditelja. Medjutim kako se vremena mijenjaju ljubav postaje iluzija, ljubav više nije ono što je bila. Tako je i u ljubavi prema djeci. Pojedini roditelji je mjere brojem bombona koje daju djeci na dan, brojem kupljenih igračaka. Pojedinima je mjerilo novi pametni telefon telefon i markirana garderoba. Prvo moramo mi kao roditelji shvatiti šta je ljubav uistinu, a zatim je u njenom najiskrenijem obliku prenijeti prenesemo na djecu.

Moramo priznati sami sebi da smo osjećajna bića, bića koja u vćini slučajeva sakrivaju svoje emocije. To se doduše dešava u našoj podsvijesti, sve do onog momenta dok se negativnih osjećaja ne riješimo. Ti negativni osjećaji ostvaraju unutrašnji i vanjski stres, koji jako teško izbjegnemo. Prosto je nemogoće. Djeca nam sama pokažu koliko osjećaja se sakriva u njima. Ali kako kroz istoriju osjećajnost mijenja tako ni današnja djeca sve slabija  za prihvatanje starih vaspitnih mjera. Zbog toga se može dogoditi da se povuku i zatvore u svoj mali svijet.  Kako stvari stoje shvatimo tek onda kada vidimo da većinu današnje djece možemo nazvati pobunjenicima, a istočasno se teško prilagode modernom načinu života svojih roditelja.

U današnje vrijeme se jednostavno radjaju inteligentna djeca, koja moraju svoj potencijal razvijati na svim poljima. To naravno ne znači da moraju imati 1000 aktivnosti dnevno, jer ni preveliki broj aktivnosti nije dobar za razvoj djeteta. Za sve postoji zdrava granica, tako i u tom segmentu. Ne tjerajte svoju djecu da treniraju sve sportove koji su im dostupni. Ne liječite svoje frustracije preko njih. Za njih je bolje da treniraju ono što zaista vole. Ne kočite djecu da pokažu svoj potencijal, nego im pomozite da iste razviju u najvećoj mogućoj mjeri. Djecu takodje kočimo da pokažu svoj potencijal ako ih razmazimo. Mnogo puta uradimo nešto umjesto djece, a sve je to iz razloga što nemamo dovoljno vremena. U tim situacijama od djeteta pravimo osobu koja nema samopouzdanja i ne pokazuje šta je sve sposoban sam uraditi. Dječije sposobnosti ograničavamo najviše zbog straha da mu se nešto ne desi. O tom sam pisala u prošlom članku. Strah počne da vlada našim tijelom i tako izgubimo osjećaj za pravu mjeru slobode.

Djetetovom optimalnom razvoju treba dati dosta vremena, medjutim živimo tako da vrijeme koje provodimo u dječijem društvu ne posvećujemo njemu. Najvažnija stvar koju dijete od roditelja može očekivati je zajedničko vrijeme. Dijete od roditelja očekuje toplinu, ljubaznost, relaksaciju… Dijete ne razumije da roditelji nemaju vremena za njega, on samo vremenom shvata da roditelji nisu često sa njim, to mu se ne sviđa i s tim se neće suočiti. Tada se pretvara u pobunjenika i pobunjenih će ostati. Mi kao roditelji ćemo tu njegovu osobinu teško promjeniti, zato je važno da prvo počnemo mijenjati sebe i cijeniti vrijeme provedeno sa djecom.

Jedinstvena...

5 koraka do poslušnog djeteta

Većina majki se pita kako djeci postaviti granice i gdje su uopšte granice. 
To je individualno od majke do majke i od djeteta do djeteta. Zavisi od načina vaspitanja, od komunikacije, od same majke. 

Živimo život brzinom svjetlosti, trčimo na posao i s posla, a da pri tom nismo ni svjesni kako nas život šamara, kako prolazi pored nas. Nismo ni svjesni kako nam djeca brzo odrastaju. Brzinom svjetlosti postaju pubertetlije, nestrpljivi, nervozni, ljuti i agresivni. Svi znamo, ali niko neće da prizna: to što su sada, postali su zbog nas.

Kada dođemo u neku situaciju u vezi naše djece koja nam se ne sviđa, obično se pitamo šta radimo pogrešno i zašto tamo neka komšinica, drugarica ili sestra ima tako dobar odnos sa svojom djecom, kako ih slušaju, kako se ne deru na njih... Prvo je potrebno da shvatimo to, da te majke nisu ništa bolje od nas. One su samo teoriju primjenile u praksi. One su samo čitale i istraživale kako se postaviti u određenoj situaciji.
Dajem primjer: ako vas iritira neki postupak vašeg djeteta kao što je recimo skakanje po krevetu, igranje sa posuđem itd prvo morate shvatiti da ste ih to vi naučili. Niste im na vrijeme postavili granicu i sada je to što jeste. Sada je trenutak da budete spremni za datu situaciju, kako bi mogle na nju pravilno reagovati. Istina je da je tih situacija na dan mnogo i da se za svaku moramo posebno pripremiti i probati je savladati na najbolji mogući način.

Da se ne bi sa ovakvim situacijama sretali najbolje da već na početku postavimo granice i to samo u 5 koraka.

1. Priđite djetetu

Sve majke koje imate više od jednog djeteta znate o čemu pišem. Nema dana da neko ne otplače. Nema dana, da neko nekom ne ukrade igračku. Iako ste za sudoperom ili baš u momentu dječije svađe i dreke peglate veš, ostavite sve započete obaveze i idite do njih. Fizički se pojavite u istoj prostoriji. Onog mometa kada iz druge sobe čujete viku "mamaaa udario me, uzeo mi je igračku" itd, mnogo veći efekat ćete postići ako odete do njih. Djeci treba fizički kontakt, dodir, zagrljaj kako bi mogli ponovo početi razmišljati.

2. Postavite granicu

Granicu prvo postavite fizički. Ako baca igračke, udara brata ili sestru, udara u sto, o pod... Uhvatite ga za nogu, ruku. Ovo ne morate da uradite tj.ne smijete da uradite agresivno, ali ga hvatite za ruku. Zadržite je. Pokažite da ste vi autoritet. Ako udara nogom, uhvatite nogu.

3. Reci mu gdje je granica

Na glas mu recite gdje je granica. Trudite se da to kažete mirnim, ljubaznim tonom. Dijete mora imati osjećaj da ste tu za njega da ga saslušate, nikako da ga kritikujete. Dijetetu najviše treba saučesnik onda kada je najgori. Okrenite situaciju u svoju koristi. Pokažite mu da ste mu prijatelj.To je odličan način da se smiri. Dajem primjer, gledajte ga u oči i recite: "ne dozvoljavam da tučeš brata."

"Ne možeš sada da se igraš sa tom igračkom, vrati je Davidu". Učinite to mirnim i ljubaznim tonom, gledajte ga u oči. Govorite polako, tihim tonom. Ne zaboravite, postali ste njegov saučesnik na putu na kojem mora da se smiri.

4. Ponavljajte granicu

Budite s djetetom toliko vremena koliko je potrebno. Ponavljajte gdje je granica, ponovite više puta da mora vratiti igračke, da mora pokupiti igračke itd. Dijete ima svoj proces razumijevanja i razumjeće kada on bude spreman da razumije. Ne odustejte. Mnogo emocija mora preraditi u svojoj glavi prije nego što se smiri i počne sarađivati sa vama.

5. Saslušajte ga

Ljubazno slušanje vašeg djetita je lijek za cijeli proces. Poljubac, zagrljaj, kontakt očima pomaže djetetu da ostavi svu svoju brigu i napu se vašom pažnjom. Možda će imati neki smotivni ili histerični napad jer će pokušati iskoristiti vašu pažnju da  tenzije koje su se skupljale u njemu ostavi po strani. Sjedite ili čučnite, gledajte ga sa njegove visine, nikako ne stojte nad njim i ne pokazujte autoritet.

Zaključak: priđite djeci bliže, postavite granicu, recite gdje je granica, ponavljajte je i salušajte djecu. Svaki problem riješiće se lakše.

S ljubavlju...Jedinstvena!